Vrli novi svijet je genijalni roman još genijalnijeg pisca Oldosa Hakslija. Svijet naučnofantastične književnosti ne bi bio kompletan da u njemu nije stvarao Haksli. Zamislite napisati roman za samo četiri mjeseca i početi zapravo knjigu kao parodiju.
Haksli je čitao „Ljudi kao bogovi“ od H.G. Velsa, koji je zapravo utopijski roman, i osjetio je takvu irtaciju prema ovoj knjizi, da je morao da napiše svoj odgovor. Baš tako je i nastao veliki roman Vrli novi svijet. Većinski je stvarao pod psihoaktivnim supstancama. Više o tome možete pročitati u njegovom djelu „Vrata percepcije“ u kojem detaljno opisuje svoja iskustva. Veliki kritičar građanskog društva, koji je poslije Drugog svjetskog rata postao i veliki pesimista, kritikovao je društvo iz jedne druge perspektive književnosti.
Ovaj distopijski roman napisan je 1931., a objavljen 1932. godine. Svijet genifikovanih beba, ljudi iz epruveta, bezgranične konzumacije i neke budućnosti koja se više ne čini dalekom. Mislim da je ova knjiga pored Orvelovog kultnog romana 1984 omogućila jednu novu viziju budućnosti i stavila svoju tačku na književnost XX vijeka. I dok ovaj vijek odlikuju različiti žanrovi i stilovi pisanja, čini mi se da naučna fantastika u ovom vijeku dobija svoj puni oblik, upravo zbog ova dva čovjeka.
Radnja romana smještena je u Londonu u 26. vijeku, tačnije u 2540. odnosno u 632. godinu Fordove ere (kako se spominje u knjizi). Roman opisuje društvo po imenu Svjetska država u kojoj preovladavaju efikasnost i nauka. U ovom svijetu ne postoji indvidualnost. Ona se zapravo iskorjenjuje iz djece u mladoj dobi. Takođe, ne postoje trajne veze jer ,,svi pripadaju svima“. Čitalac se zatim upoznaje sa klasnim sistemom ovog svijeta, gdje su građani svrstani u embrione prema određenoj klasi. Embrioni koji postoje u epruvetama i inkubatorima imaju različite količine hemikalija i hormona kako bi ih usvojili u unaprijed određene klase. Embrioni namijenjeni višim klasama dobijaju hemikalije koje ih mogu usavršiti i fizički i psihički, dok su one nižih klasa izmijenjene da u tom pogledu budu nesavršene. Te klase, od najvišeg do najnižeg, su Alpha, Beta, Gamma, Delta i Epsilon. Alfa se uzgaja kao voditelji, a Epsiloni se uzgajaju kao osnovni radnici. Religije su zamijenjene nekom vrstom kulta konzumerizma i kulta zadovoljstava.
Čovjek je dehumanizovan, i oduzeta mu je religija, sloboda, umjetnost, zapravo sve ono što nas čini ljudima. Sveden je samo na potrebe konzumacije i čini ništa više od jedne brojke u sistemu.
Nemoguće je zanemariti sličnost sa današnjim svijetom, i nekako mi se čini da sve više idemo ka načinu života koji upravo Haksli opisuje u ovom romanu. Ako nam se život svede na određenu lakoću, onda zapravo čovjeku ponestaje strasti i nagona ka „nečemu višem“. I kao što je i sam Haksli rekao nakon 27 godina od objavljivanja romana:
„Osjećam se prilično manje optimistično nego što sam to činio dok sam pisao Vrli novi svijet. Proročanstva koja su napravljena 1931. godine ostvaruju se mnogo prije nego što sam mislio da će.“
Upravo zbog ovoga mislim da je neophodno čitati ovakve knjige. Smatram da danas pokušavamo što više da se zadovoljimo laganim, jednostavnim i neopterećujućim informacijama. Ali ponekada bismo trebali pročitati i nešto što će nas navesti na razmišljanje o životu i našem okruženju. Jedino tako možemo da nešto promijenimo.
