Dijaspora i domovina: Stereotipi, istine i borbe

Čak i nakon skoro deset godina života u Beču, jedno pitanje me i dalje prati: „Je li stvarno tamo bolje nego ovdje?“ Moj odgovor uvijek ostaje isti – nije ni bolje ni lošije, već jednostavno drugačije. Svuda je život borba, svuda se živi i preživljava. Ključno pitanje nije gdje se nalazimo, već u kojem pravcu idemo, kakve ciljeve imamo i kako ih ostvarujemo.

U našoj kulturi, naročito u Bosni i Hercegovini, i dalje postoji specifična percepcija o ljudima iz dijaspore. S jedne strane, posmatraju ih kao one koji dolaze da „pokažu“ uspjeh – skupi automobili, markirana odjeća, velike kuće. S druge strane, postoje stereotipi o njihovom skromnom životu u inostranstvu, teškom radu i borbi za preživljavanje. Iza tih predrasuda krije se kompleksna stvarnost koju mnogi ne razumiju.

Ovi stereotipi, međutim, nisu slučajni – oni su kulturni fenomen i odraz su duboko ukorijenjenih normi i očekivanja našeg društva. U našoj kulturi, često opterećenoj pojavom „imanja“ kao mjerila uspjeha, ljudi iz dijaspore se doživljavaju kroz prizmu materijalnog – automobili, kuće, odjeća. Ali istinska vrijednost njihovog doprinosa leži u očuvanju kulture, jezika i običaja koje prenose na naredne generacije, čak i daleko od domovine.

Iskreno, teško mi je više čitati jeftine satirične tekstove o gastarbajterima, napisane od onih koji nemaju pojma o toj temi. Odlazak iz svoje zemlje nije hir niti „bježanje od problema“ – to je često posljednja opcija za one koji žele više za sebe i svoju porodicu ili jednostavno žele preživjeti. Teško je ostaviti sve što voliš – prijatelje, porodicu, dom. Teško je početi ispočetka u nepoznatom svijetu, gdje nisi „svoj na svome“, gdje te često gledaju kao stranca, gdje se moraš prilagoditi novom jeziku i sistemu.

„Nijedna zemlja nije zemlja izgnanstva, već druga otadžbina“
Seneka

Istovremeno, teško je gledati i one koji se, vraćajući na Balkan, trude prikazati sliku luksuza i uspjeha, čak i kada ta slika nije stvarna. Ne osuđujem – svako ima pravo živjeti kako želi. Ali potreba za pokazivanjem često dolazi iz nesigurnosti i osjećaja manje vrijednosti. To nije problem samo dijaspore – to je dio šire društvene stvarnosti u kojoj živimo, gdje se više cijeni forma nego suština. Ostati u svojoj zemlji i nositi se s ograničenjima koja nameće sistem nije ništa manje izazovno. I to je ono što često zaboravljamo – i oni koji su otišli i oni koji su ostali vode svoje bitke. Nijedna nije lakša, nijedna nije teža – jednostavno su drugačije.

Dijaspora bez identiteta: Kako nestaje naša kultura u Beču?

Zato je važno da prestanemo s osudama i stereotipima. Ljudi iz dijaspore možda dolaze sa skupocjenim automobilima i odjećom, ali to ne znači da ne prolaze kroz svoje teškoće. Ljudi koji ostaju možda kritikuju dijasporu, ali i oni se suočavaju s izazovima svakodnevnog života u sistemu koji nudi malo podrške. Umjesto da se dijelimo i takmičimo u tome ko ima teži put ili ko je veći patriota, trebali bismo pokazati više razumijevanja i solidarnosti. Na kraju, svi želimo isto – dostojanstven i ispunjen život za sebe i svoje bližnje. To je ono što nas povezuje, bez obzira na to gdje živimo. Umjesto da gradimo zidove između „ovdje“ i „tamo“, hajde da pružimo ruku podrške. Jer, na kraju dana, svi tražimo isto – sreću, sigurnost i mir. U toj univerzalnoj težnji svi smo jednaki.

„Mojoj otadžbini treba oprostiti, imala je nesrećno detinjstvo!“ – Petar Lazić

Dok sam stajala ispred zatvorenih vrata onoga što je nekada bila naša knjižara u Beču, oblio me val bijesa i tuge. Gledajući taj prizor, postala sam svjesna koliko je kultura u ovom gradu postala krhka, na rubu opstanka. Sigurna sam da ova pandemija kulturnog propadanja, koja ubrzano zahvata sve društvene slojeve posljednjih godina, nije ograničena samo na Austriju ili Beč. To je univerzalni problem, duboko ukorijenjen u naše načine života i u sadržaj koji svakodnevno konzumiramo.

Ako se osvrnemo na naše matične države, postaje jasno da jadno stanje kulture u dijaspori nije izolovana pojava. Dekadencija kulturnog sadržaja, koja je već godinama prisutna u regionu, samo se reflektuje na dijasporu. Odsustvo podrške, raznovrsnosti i inovativnosti u kulturi postalo je pravilo, a ne izuzetak.

Beč, taj grad s toliko bogatom istorijom, poznat kao jedna od evropskih, pa i svjetskih prijestolnica kulture, istovremeno je i grad „naših ljudi.“ Naših koji su ga i izgradili, realni da budemo. A ko su zapravo „naši“? Jesu li to Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci? Iskreno, potpuno je nebitno. Svi smo na kraju „naši,“ jer smo svi, u očima drugih, stranci. Što je najgore, često smo jedni drugima stranci. Bez obzira na to koliko se trudili da se uklopimo, da se dodvorimo sistemima ili politikama, na kraju ostajemo oni „drugi.“

Svi smo na kraju „naši,“ jer smo svi, u očima drugih, stranci. Što je najgore, često smo jedni drugima stranci.

Uprkos činjenici da u Beču živi preko 400.000 ljudi s Balkana, kulturni sadržaj koji bi mogao zadovoljiti potrebe ove zajednice postaje sve oskudniji. Povremeno se održi neki rock koncert, poneka predstava s poznatim imenom, ali čak su i takvi događaji sve rjeđi. Naša kultura u Beču se, uglavnom, svodi na folklorna društva, koja su svakako vrijedna pažnje i podrške. Folklor čuva tradiciju i identitet, ali je problem što to često postaje jedina dostupna forma kulturnog izraza.

Tu su i nacionalne organizacije koje nude sadržaj prilagođen jednoj etničkoj grupi ili naciji. I dok je to možda korisno za one koji se prepoznaju u tim okvirima, mnogi od nas koji bismo željeli “šareniji” sadržaj nemamo gdje da se okrenemo. Kulturna ponuda za one koji žele raznovrsnost, otvorenost i dijalog između različitih identiteta jednostavno ne postoji.

I sve me to vodi ka pitanju: kako je moguće da u gradu gdje ljudi s Balkana decenijama žive, rade, obrazuju se i doprinose društvu, nema raznovrsnog, kvalitetnog kulturnog sadržaja? Kada kažem „kvalitetnog,“ mislim na sadržaj koji je inkluzivan, raznolik, i koji istinski reflektuje bogatstvo naših identiteta.

Jedan od razloga za to sigurno leži u procesu integracije i asimilacije. Mi smo, istorijski gledano, naučeni da se prilagođavamo sistemima. Često nismo imali izbora. Međutim, ta prilagodljivost često prelazi u pasivnost. Mnogi se povlače iz stvaranja jer je kulturna scena monopolizovana od strane šačice ljudi koji su na istoj poziciji već decenijama. Ti isti ljudi, često posvađani među sobom, ne ostavljaju prostor za mlade generacije, a sve se na kraju vrti oko novca. Novac je, naravno, važan, ali gdje su dostojanstvo, vizija, i spremnost da se gradi zajedničko dobro? Čini se da nam to nedostaje.

Bez kulture, gubimo svoj identitet. Razmislite samo, zašto je Bečka opera obasjana tolikim svjetlima? Svi žele da je vide, jer upravo ona simbolizuje srž austrijske kulture. Nasuprot tome, naši teatri, udruženja, knjižare, medijske kuće odavno su izgubile svoj sjaj. A i tamo gdje još postoje, svjetla im trepere, jedva upaljena, kao da odražavaju stanje našeg zajedničkog kulturnog duha.

Dok čekam još jedan „projekat“ koji će se baviti kulturnim sadržajem zajednice, već sada znam da će završiti jednako jalovo kao i prethodni. Preostaje mi jedino da se oslonim na sebe. Svoje misli usmjeravam u blog, pišem, radim, i pokušavam da barem kroz svoje male napore stvorim prostor za dijalog, kritiku i stvaranje. Možda je to jedini put. Možda promjena ne dolazi iz velikih sistema, već iz individualnih inicijativa koje se, korak po korak, šire poput krugova na vodi.