Kako nestaje naša kultura u Beču?

Dok sam stajala ispred zatvorenih vrata onoga što je nekada bila naša knjižara u Beču, oblio me val bijesa i tuge. Gledajući taj prizor, postala sam svjesna koliko je kultura u ovom gradu postala krhka, na rubu opstanka. Sigurna sam da ova pandemija kulturnog propadanja, koja ubrzano zahvata sve društvene slojeve posljednjih godina, nije ograničena samo na Austriju ili Beč. To je univerzalni problem, duboko ukorijenjen u naše načine života i u sadržaj koji svakodnevno konzumiramo.

Ako se osvrnemo na naše matične države, postaje jasno da jadno stanje kulture u dijaspori nije izolovana pojava. Dekadencija kulturnog sadržaja, koja je već godinama prisutna u regionu, samo se reflektuje na dijasporu. Odsustvo podrške, raznovrsnosti i inovativnosti u kulturi postalo je pravilo, a ne izuzetak.

Beč, taj grad s toliko bogatom istorijom, poznat kao jedna od evropskih, pa i svjetskih prijestolnica kulture, istovremeno je i grad „naših ljudi.“ Naših koji su ga i izgradili, realni da budemo. A ko su zapravo „naši“? Jesu li to Srbi, Hrvati, Bošnjaci, Crnogorci, Makedonci? Iskreno, potpuno je nebitno. Svi smo na kraju „naši,“ jer smo svi, u očima drugih, stranci. Što je najgore, često smo jedni drugima stranci. Bez obzira na to koliko se trudili da se uklopimo, da se dodvorimo sistemima ili politikama, na kraju ostajemo oni „drugi.“

Svi smo na kraju „naši,“ jer smo svi, u očima drugih, stranci. Što je najgore, često smo jedni drugima stranci.

Uprkos činjenici da u Beču živi preko 400.000 ljudi s Balkana, kulturni sadržaj koji bi mogao zadovoljiti potrebe ove zajednice postaje sve oskudniji. Povremeno se održi neki rock koncert, poneka predstava s poznatim imenom, ali čak su i takvi događaji sve rjeđi. Naša kultura u Beču se, uglavnom, svodi na folklorna društva, koja su svakako vrijedna pažnje i podrške. Folklor čuva tradiciju i identitet, ali je problem što to često postaje jedina dostupna forma kulturnog izraza.

Tu su i nacionalne organizacije koje nude sadržaj prilagođen jednoj etničkoj grupi ili naciji. I dok je to možda korisno za one koji se prepoznaju u tim okvirima, mnogi od nas koji bismo željeli “šareniji” sadržaj nemamo gdje da se okrenemo. Kulturna ponuda za one koji žele raznovrsnost, otvorenost i dijalog između različitih identiteta jednostavno ne postoji.

I sve me to vodi ka pitanju: kako je moguće da u gradu gdje ljudi s Balkana decenijama žive, rade, obrazuju se i doprinose društvu, nema raznovrsnog, kvalitetnog kulturnog sadržaja? Kada kažem „kvalitetnog,“ mislim na sadržaj koji je inkluzivan, raznolik, i koji istinski reflektuje bogatstvo naših identiteta.

Jedan od razloga za to sigurno leži u procesu integracije i asimilacije. Mi smo, istorijski gledano, naučeni da se prilagođavamo sistemima. Često nismo imali izbora. Međutim, ta prilagodljivost često prelazi u pasivnost. Mnogi se povlače iz stvaranja jer je kulturna scena monopolizovana od strane šačice ljudi koji su na istoj poziciji već decenijama. Ti isti ljudi, često posvađani među sobom, ne ostavljaju prostor za mlade generacije, a sve se na kraju vrti oko novca. Novac je, naravno, važan, ali gdje su dostojanstvo, vizija, i spremnost da se gradi zajedničko dobro? Čini se da nam to nedostaje.

Bez kulture, gubimo svoj identitet. Razmislite samo, zašto je Bečka opera obasjana tolikim svjetlima? Svi žele da je vide, jer upravo ona simbolizuje srž austrijske kulture. Nasuprot tome, naši teatri, udruženja, knjižare, medijske kuće odavno su izgubile svoj sjaj. A i tamo gdje još postoje, svjetla im trepere, jedva upaljena, kao da odražavaju stanje našeg zajedničkog kulturnog duha.

Dok čekam još jedan „projekat“ koji će se baviti kulturnim sadržajem zajednice, već sada znam da će završiti jednako jalovo kao i prethodni. Preostaje mi jedino da se oslonim na sebe. Svoje misli usmjeravam u blog, pišem, radim, i pokušavam da barem kroz svoje male napore stvorim prostor za dijalog, kritiku i stvaranje. Možda je to jedini put. Možda promjena ne dolazi iz velikih sistema, već iz individualnih inicijativa koje se, korak po korak, šire poput krugova na vodi.

U filozofiji, habitus potiče iz skolastičkog latinskog jezika i označava Aristotelovu kategoriju ἕξις – stanje, uobičajeni način djelovanja i ponašanja, karakterističan stav tijela i duha. Habitus je, narodski rečeno, prirodno stanište. Ponekad je to za mene instinkt, a možda i način na koji sami sebe oblikujemo kroz svijet i njegovu kompleksnost.

Kažu da je rođenje važna stvar. Ispravak: imati dar života je važna stvar. Tako to zvuči bolje.

Život jeste dar, ali rijetko to spoznamo u trenutku kada se rodimo. Nismo toga uvijek svjesni tokom odrastanja, a često ne ni kada ostarimo i kada nam se kraj približava. Cijeli život provodimo misleći da sve razumijemo – da shvatamo bit i smisao – dok zapravo lutamo u uvjerenju koje je samo privid znanja. Moj tata govori da je život način trošenja vremena. Dato nam je nepoznato, ograničeno vrijeme i na nama je kako ćemo ga ispuniti. Imamo mogućnost biranja, ali samo do određene granice. Ne možemo birati porodicu, mjesto i datum rođenja. Ne biramo da li će na dan našeg dolaska na svijet padati kiša ili sijati sunce. Ne biramo ljubav majke koja nas donosi niti fizičke osobine koje nas određuju, one koje su utkane decenijama genetike. Ne biramo ono što jesmo. Kada se sve to uzme u obzir, ostaje pitanje: šta zapravo možemo birati? Čini se, tek ono osnovno što određuje našu egzistenciju. Ni više ni manje.

Postoje oni koji vjeruju da je život, nakon svih ovih ograničenja, tek splet okolnosti na koje imamo vrlo malo uticaja. Ali ja se uvijek vraćam tatinim riječima: život je način trošenja vremena. Čak i kada se suočimo sa stvarima koje ne možemo kontrolisati, imamo slobodu da odlučimo kako ćemo na njih reagovati. U tome je naša moć, mali, ali značajan dio koji oblikuje ko smo i šta činimo.

Filozofske misli, pokušaji da razumijemo svijet i sopstveno mjesto u njemu, često vode u beskrajne rasprave.

Život ima mnogo početaka, ali samo jedan kraj. To je jedino sigurno.

Stojim na bečkoj autobuskoj stanici Erdberg. Oko mene poznata i nepoznata lica – naši ljudi, poneki student zadubljen u ekran telefona, ali uglavnom radnici, gastarbajteri. Oni koji su davno prestali biti samo gosti, iako ih nazivamo tako. Gast – gost, Arbeiter – radnik. To su ljudi koji su ovdje gradili svoje živote ni iz čega, boreći se za opstanak. Kada se boriš za preživljavanje, moralne dileme često postaju luksuz. O tome ćemo raspravljati – osuđivati, opravdavati ili jednostavno razumjeti.

Umorni vozači pale posljednje cigarete prije nego što krenu na put. Oktobarski zrak već miriše na zimu, pomiješan s parama benzina i prašinom putnih torbi. Peroni vode u različite krajeve Evrope. Balkan ima svoj mali kutak na ovoj stanici, skromno sa strane. Pitam se koliko sam puta ovdje čekala ili bila dočekivana. Koliko puta sam zagrlila brata, osjetila toplinu susreta? Koliko su puta oni koji su ovdje duže doživjeli slične trenutke? Stanice su simboli dolazaka i odlazaka, mjesta gdje život prolazi i vraća se. Ali gdje je moja stanica? Ostajem rastrgnuta između dvije.

Ljudi na klupama spavaju prekriveni jaknama, sanjaju, čekaju ili samo preživljavaju. Prigušena svjetla čine atmosferu teškom, ali živom. Autobus stiže. Podignem paket od mame i krenem ka podzemnoj. Povratak kući trajaće dugo. Opet mislim.

Imati dar života je bitna stvar. Jeste, samo je teško kada je taj dar okarakterisan kao onaj ,,a dobro, poklonu se ne gleda u oči“, onaj sa prijekim osmijehom. Drago ti je što si tu, a opet moglo je i drugačije, lakše, bolje. Ti ne znaš gdje, a ni šta ti je habitus. Zapravo, habitus će ti uvijek biti ono što ti neko drugi nametne i kaže.

I kako čovjek onda da se ne zapita o svojoj egzistenciji, o svom biću, o onom najdubljem nagonu, pravdi i nepravdi. Kako onda da čovjek ružičastim naočarima gleda na ovaj svijet? Kada smo u startu nejednaki. Kada u startu postoje razlike. Kada u startu nemamo svi isti start i ne krećemo sa iste linije.

Dobro, znam da su ovo teška filozofska pitanja, i da većina vas koji ovo čitate nećete da se bakćete i zamarate sa tim. Ali činjenica je isto tako, da ako ne razmišljamo o svijetu u kojem živimo, ne osjećamo, onda ostajemo slijepi i zatvoreni za cijeli taj život koji se odvija oko nas. Mi koji smo napustili svoje, razumijemo da dom ponekad nije fizičko mjesto već osjećaj. Ipak, oni koji su to prošli ne govore o tome. Razumiju se bez govora, u tihom prihvatanju životarenja.

Jean-Paul Sartre je rekao: „Nije važno ono što je od nas napravljeno, već ono što mi napravimo od onog što je od nas napravljeno.“ Tako je i s nama. Život je ono što učinimo od njega, bez obzira na polazišta. Vozovi prolaze, jezici zvuče tuđe, ali ponekad, dok gledamo sunce kroz prozor, shvatimo da sija svuda isto – iako se čini drugačije. Čovjek je čovjek.

Nedavno, sjedeći u parku s knjigom, vidjela sam čovjeka. Na sebi je imao radničko odijelo, mrlje od kreča i bijeli šešir. Jeo je kiflu i pio jogurt. Stari telefon sviruckao je narodne pjesme. U tom trenutku, muzika je bila njegov jedini most prema prošlosti – podsjetnik na dom, na ljude koje voli. Njegov svijet bio je sveden na kiflu i jogurt, mali stan sa zajedničkim WC-om. Očekivati od njega da prihvati ovaj svijet kao svoj? Teško.

Onaj tamo svijet nije mu pružio dovoljno da nahrani svoju porodicu. Pa se vrtio u krugu – jadan i sretan, s platom koja dolazi na račun i odlazi dalje. Biće bolje, mislio je. Ali bolje će biti samo kada primijetimo te ljude, kada svijest odbaci zavjesu privilegovanih i okrene se prema onima koji su ostali nevidljivi.

Taj čovjek sutra mogu biti ja. Možeš biti ti.

Autor teksta: Milica Vuković

Knjigocrvić

Dijaspora bez identiteta: Kako nestaje naša kultura u Beču?