Malo je pisaca koji uspijevaju da čitatelja povuku za ruku i povedu ga kroz priču s lakoćom turističkog vodiča, ali i s dubinom književnog kustosa. Karlos Luis Safon to čini majstorski u svom kultnom romanu „Sjena vjetra“. Njegova priča nije tek niz stranica, već putovanje kroz fašističku Španiju i romantičnu Barcelonu, u periodu prije i nakon Španskog građanskog rata, pa sve do Drugog svjetskog rata. Ovo je priča o iskupljenju, misteriji i ljubavi prema književnosti – priča koja osvaja srca svojih čitatelja i ostavlja neizbrisiv trag.

Malo je romana koji zaista pričaju priče, a još manje pisaca koji čitatelja drže za ruku i vode ga kroz svijet svoje mašte.

(Foto: Fraktura.hr)

Kao muzejski kustos ili turistički vodič, pisac vrhunske klase služi svom čitatelju, vodeći ga kroz lavirint priče. Upravo takvu ulogu preuzima Karlos Luis Safon u svom kultnom romanu „Sjena vjetra“.

Upoznajte Daniela Semprea, Hulijana Karasa, Jana Kublera i druge likove u ovoj mitskoj urbanoj priči smještenoj u Barcelonu. Radnja se odvija u Evropi prije i poslije Španskog građanskog rata i Drugog svjetskog rata, u vremenu fašističke Španije, ali i u romantičnoj Barceloni. „Sjena vjetra“ donosi tamu ispunjenu tajnama, no na onaj živ, pismen način – daleko od španske sapunice, iako u njoj ima suza.

Safonov roman obiluje svjetlom, kao i ključnim momentima iskupljenja, ne samo za likove već i za same čitatelje. To iskupljenje, koje čitavu priču čini nezaboravnom, neophodno je i neizbježno.

Knjige su ogledala: u njima vidiš samo ono što nosiš u sebi.

Groblje zaboravljenih knjiga, životopisni likovi, pisci bez publike – sve su to motivi koji čine ovaj roman remek-djelom književnog pripovijedanja. Ako na internetu budete tražili recenzije, možda ćete naići na opise koji roman smještaju u žanr horora. Međutim, to je daleko od istine. Ovo je priča o književnosti, ljubavi i onome što ste oduvijek željeli čitati.

Petoknjižje o iskupljenju, s Grobljem zaboravljenih knjiga u centru priče, zaslužuje da ga pročitate. Film? Nećete ga gledati. Safon je, za svog života, odbio sve ponude za ekranizaciju svojih djela, ostavljajući time jednu jedinstvenu nagradu svim svojim čitateljima – priliku da njegove priče dožive isključivo kroz čitanje.

Katkad se lakše povjeriti neznancu nego ljudima koje poznaješ. Zašto li je to tako? Vjerovatno zato što nas stranac vidi onakvima kakvi jesmo, a ne onakvima kakvima nas želi smatrati.

Zato vam od srca preporučujem „Sjenu vjetra“ i čitavo Petoknjižje. Da, špansko je, ali nije sapunica. Safon, kako je sam rekao u svojim romanima, znao je „s koje strane u priču treba ući“. Otkrio je tajnu pripovijedanja koja je, po mom mišljenju, nenadmašna.

 

Autor teksta: Damir Maksić

D.

Domaća književnost: Tri knjiške preporuke

Nedavnim odlaskom u Beograd i kupovinom nekoliko knjiga (jer ne mogu otići u Beograd i ne kupiti knjige), uzela sam nekoliko knjiga naših, domaćih pisaca savremene književnosti. Zanimalo me šta se trenutačno čita na Balkanu i kakva se književnost piše danas. Moram vam priznati da sam oduševljena. Ne bih da dužim, nego želim da vam ispričam koje su to knjige koje bih vam preporučila.

Srđan Valjarević – Zimski dnevnik

Foto: knjigocrvić

Vidjela sam da dosta ljudi preporučuje Srđanov rad. Ali kako to većinski biva, stavila sam knjigu na listu. Listu u telefon. Telefon u džep. Džep u hlače. Hlače u život. Život kao život. Ostala je knjiga tako da lebdi na jednoj listi, telefonu, džepu, hlačama, životu. A onda sam je slučajno vidjela u beogradskoj Dereti. Svatih, vrijeme je da čitam Valjarevića. Ne znam zašto, ne znam kako. Sada razumijem i zašto, a i kako. U knjizi sam toliko toga podvukla i markirala, da mi je teško izdvojiti koji dio ove knjige mi je omiljeni. Kratko, jasno, a oštro i pametno – e tako piše Valjarević. Ova knjiga je savršena knjiga za jedan kišni dan u kojem ćete ispod dekice ušuškani piti čaj i čitati dnevnik ovog pisca, koji je pisan četiri mjeseca devedesetih godina. Valjarević opisuje ulice, ljude, sastanke, rastanke, slike. Opisuje i sam život i neživot. Vjerujte mi, ova knjiga će vas oboriti sa nogu.

„Na svetu je malo šta bolje od dobrog čoveka.“

Srđan Valjarević, Zimski dnevnik

Semezdin Mehmedinović: Me’med, crvena bandana i pahuljica

Po preporuci autorke Lane Bastašić iz Agelast podcasta, kupila sam ovu knjigu. Mehmedinović me još jednom oduševio. Moram priznati da mi je Ovo vrijeme sada više legla, ali Me’med, crvena bandana i pahuljica apsolutno dokazuju veličinu ovog autora. On nam piše o svom odlasku u Ameriku, životu, svom sinu, supruzi. Slično kao neka vrsta dnevnika. Autofikcija, memoar, dnevnik, nazovite kako hoćete. Teško da vas knjiga neće nasmijati i rastužiti u isto vrijeme. Dokaz kako je jedan život može da bude raznovrsan. Roman o sebi, u sebi, o svemu oko sebe.

A ono što je najvažnije, uvijek ostane neizgovoreno!

Semezdin Mehmedinović, Me’med, crvena bandana i pahuljica
Foto: knjigocrvić

Rumena Bužarovska: Moj muž

Foto: knjige.at

Zbirka od jedanaest priča Rumene je, kako kažu, vrhunac njene književnosti. Nisam je ranije čitala, ali mi se ova zbirka dopala. Naime, priče su ispovijesti žena u prvom licu, a tiču se njihovog života i partnera. Čitajući Rumenu, shvatimo da živimo u patrijahatu koji ženama ostavlja veoma malo prostora da bivaju. Ugnjetavane, žene u ovom romanu postaju žrtve, a ponekad i same tirani. Stil je veoma jasan, kratak, a sve u službi toga da se najjednostavnije i najbolje opišu doživljaji junakinja. Moderna slika društva i sve ono što nas uništava. Preporuka od mene.

Copy link
Powered by Social Snap