ŠTA JE KOME DANAS POEZIJA?

Imao sam prijatelja u srednjoj školi, koji je želio pričati o poeziji. Nismo ga razumjeli, ali voljeli smo ga slušati, šta god to nekome značilo.
Kasnije sam lično osjetio poetsko raspoloženje. Bilo je metafizičko, želio sam pričati, imao sam auditorijum. U stvarnosti, bio sam u svojoj mračnoj sobi, pritisnut nekim čudnim atmosferama.
Od sestre, koja se udala, a mlađa je od mene, ostale su neke knjige poezije. Prije toga, najviše što sam znao bilo je: „Ne daj se, Ines!“ i „Čekaj me, ja sigurno doći neću.“
Moj prijatelj je čitao Bukovskog, a i živio ga je, bio je ponosan na to.
Ja sam se na internetu zapetljao u amatere pjesnike, koji nisu baš odisali entuzijazmom.

Moji prvi stihovi

Eto, tako su potekli moji prvi stihovi. U ta doba toga svega. Bila je to ohola i pusta godina, negostoljubiva za „apsolutne početnike“, kako je pjevao Dejvid Bovi, najveći RnR pjesnik, ako mene pitate.
Rekao sam u tim svojim prvim stihovima da sam sam, da želim više. Volim žene više nego što one mogu zamisliti. Da ću oprostiti, ali me nemojte baš dirati. Kao provincijalac s potencijalom za više. Međutim, taj potencijal nije baš bio primijećen.
I kao što obično biva, nađe se sagovornik u tim tek dvadesetim godinama.
Dosta stariji i daleko važniji pjesnik nego što to neko želi da prizna. I pođe to neko poetsko brušenje, spoznavanje.
Put maglovit i neizbježan. Potraga za identitetom, ne ona filmska i površna, već konačna i dubinska.

Pjesnici emigranti

U posjed sam došao knjige poezije „Tragovi“ – „Spüren“, kako se na njemačkom kaže.
Edicija pjesničkih djela nekih genijalnih ljudi iz različitih kultura Balkana, sa emigrantskom sudbinom i adresom u Njemačkoj. Poezija u svojoj suštini i najiskrenijem obliku, obilježena emigrantskim životnim slikama i osjećajima, koje je neko genijalan odlučio da ukoriči.

Ima li života u potrazi za domom

Dom je tamo gdje je srce – to znamo!
Ali pjesnici su za mene ljudi koji najprije traže dom. Pjesnici su emigranti. Oni su nomadi! Oni koji mijenjaju mjesto boravka, kulturu.
Takvi su mi se najviše dojmili: Miroslav B. Dušanić,
kao i pjesnici iz zbirke „Tragovi“, poput Ignjatije Slijepčevića, pjesnika iz Bosne, koji je očigledno dodirnuo mnoge svojom poemom „Izbjeglice“ — a i mene! Samo to tada nisam shvatao, tek kasnije.

Izbjeglice

*“Popodnevno sunce toplo obasjava grad i ulice.
Na klupi kraj parka izbjeglica spava, novinama prekrio lice.

Razgovaraju tiho, prebirući misli,
Sačuvali su nešto imovine svoje.
Teški su ih jadi napali i stigli,
A pitanja se množe i roje.

Razabrah da govore naši
Tu u parku, gdje studen davi.
Moje se srce prenu, uplaši,
Ranjenja ptica u njemu se javi.“*

15. APARTID

I’ve arrived

I am here

Now it’s time for me

To wrestle with her (the wish)

‘Till tears

‘Till we end up

Naked