Postoje knjige koje se ne čitaju samo očima, već se osjećaju – knjige koje nas uvlače u sopstveni ritam, usporavaju i primoravaju na razmišljanje. „Tatarska pustinja“ (Il deserto dei Tartari), remek-djelo Dina Bucatija, upravo je takav roman. Nije to samo priča o vojniku u udaljenoj tvrđavi, već filozofska parabola o čekanju, smislu života i prolaznosti vremena.
Čekanje kao suština postojanja
Glavni junak, poručnik Giovanni Drogo, raspoređen je u tvrđavu Bastiani, na granici beskrajne stepe, gdje vojnici decenijama iščekuju dolazak mitskih Tatara. U početku, Drogo je uvjeren da će se brzo vratiti u civilizaciju, ali tvrđava ga postepeno uvlači u svoju mrežu – godine prolaze, a on ostaje. Neprestano iščekuje neprijatelja koji nikada ne dolazi, dok se u međuvremenu život negdje drugdje nastavlja.
Išao je prema životu koji se činilo da ga čeka, a zapravo ga je život već pretekao.
Tvrđava Bastiani nije samo vojni objekat – ona je metafora za rutinu, odgađanje, strah od promjena i propuštene prilike. Drogo s vremenom gubi povezanost s porodicom i prijateljima, osjećajući se kao stranac među onima koji više nisu dio njegove sudbine. Koliko nas se, iako ne živimo u tvrđavi, osjeća odvojeno od svijeta dok posmatramo kako godine prolaze?
Bucati kroz roman majstorski istražuje način na koji percipiramo vrijeme. Kada ga imamo u izobilju, može biti surovo i nemilosrdno, ali kada nam promiče kroz prste, guši život u nama. Drogo provodi mladost u iščekivanju trenutka slave, trenutka koji bi opravdao sve godine čekanja, ali taj trenutak nikada ne dolazi.
Na kraju, jednoga dana, bez ikakve buke, dođe ono što smo čekali cijeli život. Ali tada shvatimo da je prekasno.
Ovo je priča o svakodnevnom životu koji ne pronalazi smisao, o osjećaju da ćemo smrt dočekati praznih ruku, shvatajući da su sve nade bile uzaludne. Bucati na suptilan, ali neumoljiv način prikazuje strah od osrednjosti, osjećaj da nam život prolazi dok čekamo nešto što nikada neće doći.
A šta je sa nadom? Da li je ona ključna za suočavanje s egzistencijalnim strahom, ili nas samo još dublje zakopava u iluzije? Obično vjerujemo da je nada neophodna kako bismo ostali optimistični, ali može li ona biti i iscrpljujuća?
Čitav život provedemo čekajući, oslanjajući se na optimizam nade, na taj jedan trenutak slave koji bi nas mogao izvući iz mora svakodnevice, da naše postojanje iskrsne iz pakla ništavila i naš život iskoči iz osrednjosti u izuzetnost.
Roman postavlja pitanje: može li život proći u pukom iščekivanju? Drogo je primjer onih koji čekaju da se nešto desi – da dobiju priliku, da pronađu smisao, da se dogodi sudbinski trenutak. Ali šta ako se taj trenutak nikada ne dogodi?
Ljepota i tuga Tatarske pustinje
„Tatarska pustinja“ je lijep, poetski i melanholičan roman, a ujedno i svojevrsni anti-ratni roman, jer iako se odvija u vojnom okruženju, ne slavi rat ni heroizam. Naprotiv, to je priča o apsurdu vojnog života.
Bucatijev stil je jednostavan, ali snažan – njegove rečenice su tihe, ali odzvanjaju dugo nakon čitanja. On ne dramatizuje, ne koristi patetične opise, već suptilnim tonom prikazuje tragičnost čekanja.
Ovo je roman za sve one koji su se ikada zapitali da li živimo ili samo čekamo da život počne? Ako volite Kafku, Kamija ili egzistencijalističke motive u književnosti, ovo je knjiga koja će vas duboko dotaći. Ako ste ikada osjećali da vam vreme izmiče, dok vi čekate nešto veliko, onda je „Tatarska pustinja“ roman napisan upravo za vas.
