Jedna od najživljih i najopasnijih ideja otkako je sveta jeste ideja da je rat velika romansa.
Danas, kada čak i u današnjoj Evropi, posle svega, možemo čuti ratne doboše, videti pokliče i uniforme, a, bogami, i prave ratne strahote – mislim da imamo obavezu, pre svega prema samima sebi, da dobro i strpljivo razmislimo i porazgovaramo o tome što nas okružuje.
Erih Marija Remark bio je možda i najautentičniji književni svedok te strašne prve polovine 20. veka. Njegovo pravo ime bilo je Erih Paul Remark, ali se na svojim književnim delima potpisivao kao Erih Marija Remark, u znak sećanja na svoju majku – što govori o njegovoj nežnoj i senzibilnoj prirodi.
Remark je rođen u Osnabriku, Njemačka 1898 godine, a preminuo je u Lokarnu, Švajcarska,1970. godine.
Sa osamnaest godina regrutovan je u nemačku vojsku, baš kao i Paul Bojmer u romanu – zajedno sa svoja četiri vršnjaka iz razreda završava u istoj četi. O tome nam pripoveda u svom prvom i čuvenom vanvremenskom romanu Na zapadu ništa novo.
Roman je objavljen 1929. godine i odmah je postalo jasno da je reč o klasiku svetske književnosti. Osim što je vešto ispripovedan, nosi važnu, istinitu i duboko humanu poruku – poruku za sva vremena, za svaki narod i za svakog čoveka pojedinačno.
Veliki rat – užas modernog bojišta
Veliki rat, ili Prvi svetski rat, bio je monstruozan i strašan sukob. Sa primenom novih tehnologija – tenkova, bojnih otrova, masovnih juriša, ručnih bombi, mina i drugih smrtonosnih oružja – odneo je više života nego ijedan rat pre njega.
Remark i njegovi prijatelji, pre svega Tajden, Kac i Albert, u romanu su već na prvoj liniji fronta. Zatičemo ih u mirnim trenucima odmora, sa stomacima punim belog pasulja nakon bitke – što odmah govori o tome koliko su vojnici na ratištu često gladni. Remark tu sliku dočarava izuzetno realistično.
Nakon toga odlaze u bolnicu u posetu svom prijatelju Kemerihu, koji je teško ranjen. Prisete se njegove majke, koja ga je ispratila na regrutaciju u suzama, kojih se Kemerih stideo.
Nakon desetonedeljne obuke kod pretpostavljenog Hajmelštosa, koji je u srednjoškolcima prepoznao tihi anti-autoritativni duh, njihova mladalačka neposlušnost bila je gušena vojnom disciplinom. Iskusni starešina osećao je potrebu da taj duh uništi – kao što vojska inače radi, pretvarajući svakog vojnika u apsolutno poslušnog i funkcionalnog lutka straha i nasilja.
Takva je vojnička priča i naših junaka. I, koliko se sećam, to je najčešća vojnička anegdota – ljudi koji su bili vojnici imaju sklonost da pripovedaju o svojim nadređenima i nepravdama koje su preživeli. Paul, Kac i Tajden nisu se predali Hajmelštosovim metodama. Kasnije su ga ponovo sreli na ratištu, a njegov neuspeh platio je batinama i nepoštovanjem – i to ne samo jednom.
Remark posebno naglašava značaj školskih, a sada ratnih drugova. Dečaci svoje drugarstvo iz školskih klupa prenose na blatnjave rovove francusko-nemačkog ratišta – kao što to obično biva među mladim vojnicima.
Stradanje i ljudskost u ratu
Remark ne piše fikciju – sve što opisuje, on je osetio i doživeo.
Jedan od najupečatljivijih trenutaka u romanu je Paulov monolog, dok posmatra neprijateljskog vojnika kojeg je upravo ubio:
„Druže, nisam hteo da te ubijem. Da si još jednom ovde uskočio, ne bih to uradio ako bi i ti bio razuman. Ali ranije si mi bio samo pomisao, samo kombinacija u mom mozgu – i tu kombinaciju sam ubio.
Tek sada vidim da si čovek kao i ja. Mislio sam na tvoju bombu, tvoj bajonet, tvoje oružje – sada vidim tvoju ženu, tvoje lice, našu zajedničku sudbinu. Oprosti mi, druže! Uvek prekasno vidimo istinu… Zašto nam stalno ne govore da ste vi isti bedni psi kao i mi, da i vaše majke strahuju kao naše, da imate isti strah od smrti, isto umiranje i isti bol? Oprosti mi, druže! Ako odbacimo oružje i uniforme, mogao bi mi biti brat kao Kac i Albert.
Uzmi od mene dvadeset godina, druže, i ustani – uzmi i više, jer ja ne znam šta ću s njima.“
Pisac nam ovo saopštava još 1929. godine, u ostrašćenoj Nemačkoj, koja je tada bila u ratnom raspoloženju. Za ovaj roman Remark je doživeo progon – njegove knjige su spaljivane, on lično teško blaćen, jer, kako znamo, istina se ne prašta.
Emigrirao je u Švajcarsku, zatim u SAD, gde se oženio. Nakon Drugog svetskog rata vratio se u Švajcarsku. Bio je univerzalni pisac, ali pre svega – Evropljanin.
Remark nikada ne gubi humanost u svom pisanju – iako humanost u ratu, naročito na ratištu, među prvima strada.
Kraj rata – kraj nade
Kako se rat bliži kraju, roman postaje sve mračniji. Opisuje sablast poraza, jezivo stanje na frontu. Paulov prijatelj Kac umire nakon što ga Paul ranjenog izvuče sa bojišta do saniteta – ali ga na putu pogađa zalutali geler. Paul je skrhan.
Dočekuje kraj rata sam. Odrastao u strahu i užasu, sada konačno sa zrelim mislima, ali bez nade.
Ratna romantika – ako je ikada i postojala – u potpunosti nestaje. Ostaje samo sablast smrti.
„Pao je u oktobru 1918. godine, jednog dana kada je na celom frontu bilo tako mirno i tiho da se izveštaj Vrhovne komande ograničio samo na rečenicu:
Na Zapadu ništa novo.“
Erih Marija Remark ostavio je svetu jedno od najpotresnijih svedočanstava o besmislu rata.
Damir Maksić, januar 2025.