Rođen je kao dijete proljeća 26. aprila 1910. godine u Tuzli. Čini mi se, i danas da je živ, ne bi pronašao mir, kao što ga nije imao ni za vrijeme svoga života.

Na našim prostorima, još uvijek postoji potreba za svojatanjem ljudi koji su svojim bivanjem i činjenjem pridonijeli razvoju kulture na prostoru bivše Jugoslavije. Zaista smatram da jedno umjetničko djelo, književno djelo, prevazilazi sve granice ljudskog svojatanja. I da ono, kada je plasirano u javnost, više ne pripada nikome, a opet pripada svima. Ovaj čovjek je prošao kroz mnogo grla, kao neko čiji je život i rad u centru polemike.

Ja ga jednostavno volim zbog genijalnosti, stila pisanja i naracije koja prikazuje čovjeka kao jedno kompleksno, a opet tako jednostavno biće. Neki kritičari kažu da nije uspio da se plasira pod plašt svjetske književnosti. Možda imaju pravo, a možda i ne. Selimović je napisao knjigu Sjećanja 1957. godine, pet godina ranije, prije nego što je krenuo da piše djelo „Derviš i smrt“, djelo po kojem ga mnogi poznaju.

Osim toga, zar nije bolje da ja sam o sebi, dok sam živ, napišem ono što znam, nego da drugi, kada umrem, pišu o meni ono što ne znaju, a ja u grobu živ da se pojedem što nikome ne mogu da odgovorim po zasluzi.

Sjećanja

Kada je pisao Sjećanja, ni sam nije mogao da zamisli koliko će njegov dalji rad, biti važan za razvoj „Jugoslovenske“ književnosti. A eto, samo pet godina nakon toga, razvio se legendarni lik Nurudina, koji je polagano ulazio u učionice i kućne biblioteke.         

Selimović kao da je sa ovom knjigom  predvidio koliko će se narod u Bosni i Hercegovini podijeliti u vezi sa njegovim pripadanjem.

Uvijek sam volio lijepo pričanje, ličilo mi je na divno bajanje koje razoružava zle sile.

Sjećanja

Čovjek koji je odrastao sa pričom, naracijom i knjigama, a uticaje poprimio kao mladić od Laze Lazarevića, Charlesa Dickensa, Dostojevskog, kojem se, kako i sam kaže „vraćao neprestano“.

O njemu je kazao:

U romanima Dostojevskog je duboko saznanje i drsko otplitanje tajne čovjekove zapletene misli, slutnja nečega što živi i buja pod debelom korom skrivene ljudske psihe, otkrivanje metapsihologije, tajanstva što leži iza psihologije, koja je i sama tajna.

Sjećanja

Ovdje ću da stanem.

Kazao je još mnogo toga o mnogo čemu. Kazao je i kome i gdje pripada. Sve je u toj knjizi kazao, tako da nema potrebe za nagađanjem. Zato, ukoliko biste željeli da saznate nešto više o njegovom liku i književnom stvaralaštvu, najtoplije vam preporučujem ovu knjigu. A ukoliko vas ni to ne zanima, možete da je pročitate poprilično brzo, jer je napisana razumljivim i jednostavnim jezikom, koji će vas očarati, samo onako, kako to Meša zna.

K.

Konstantinovo raskršće: Urbani istorijski ep Dejana Stojiljkovića

Veoma važan aspekt koji određuje pisca jeste njegovo obrazovanje i zanimanje. U ranijim vekovima, pisci su uglavnom bili privilegovani ljudi koji su imali pristup knjigama i vreme za pisanje. Danas je ta privilegija dostupna svakome, što smatram velikim napretkom.

U epicentru moje čitalačke pažnje pre nekoliko godina našao se roman Konstantinovo raskršće, čiji je autor Dejan Stojiljković. Tog inače popularnog pisca sam otkrio relativno kasno, zbog skepsa prema domaćoj savremenoj književnoj sceni – i potpuno sam pogrešio.

Stojiljkovićev roman Konstantinovo raskršće probudio je u meni duh mašte i razbio sve predrasude o domaćoj literaturi.

„Beskrajna brzina vremena još veća izgleda onima koji gledaju unatrag.“
— Seneka

Nastavio sam da čitam i druga remek-dela ovog autora, ali Konstantinovo raskršće ostaje moj favorit. Roman predstavlja jedinstvenu mešavinu trilera, horora, istorije i intelektualnog stava – kombinaciju koja me je očarala. Stojiljković je inače ljubitelj stripova i sam je pisac istih, što njegovu prozu čini vizuelno atraktivnom i scenski upečatljivom. Taj specifičan stil jednostavno ne ostavlja čitaoca ravnodušnim. Ako ste ljubitelj mitologije, istorije i trilera, kao što sam ja, ovaj roman je vaš izbor.

Konstantinovo raskršće doživelo je više izdanja, prevoda, ilustracija, pa čak i ekranizaciju. Sve to s punim pravom, jer je Stojiljković jedan od retkih domaćih pisaca koji uspeva da uništi dosadu na svakoj stranici. Ovaj urbani istorijski klasik autor naziva „niškim romanom“. Napisan je na specifičnoj mešavini srpskog urbanog i južnjačkog duha, i predstavlja jedno od najboljih ostvarenja srpske književnosti 21. veka. Roman govori o stvarnosti obavijenoj maglom, raspletu istorije i rušenju granica između prošlosti i sadašnjosti.

Konstantin: „Kada postanem imperator, ediktom ću ukinuti igre.“
Čovek u beloj tunici: „Prvo se potrudi da te oni što čekaju ne ukinu. A za igre ne brini – one su večne. Kada igara ne bude, neće više biti ni Rima.“

Stojiljković pripoveda istorijski ep ispunjen autentičnom prašinom, mrakom i misterijom.

Među nezaboravnim likovima je Nemanja Lukić, vampir i oficir, koji se pojavljuje i u drugim autorovim delima. Iako vampir, Lukić je blizak čitaocu, što ga čini posebno privlačnim i lako razumljivim.

Radnja romana smeštena je u vreme Drugog svetskog rata, kada Hajnrih Himler šalje šturmbanfirera Hajnriha Kana u Niš s tajnim zadatkom – da pronađe mač rimskog imperatora Konstantina, za koji se veruje da ima mistične moći neophodne Trećem rajhu. U tom trenutku, Treći rajh gubi na bojnim poljima. Niš je u teškom stanju. Nemci redovno vrše streljanja, ali istovremeno ih napada i misteriozno biće. Grad je ispunjen raznolikim likovima – grešnicima, vešticama, partizanima, lokalnim tipovima i borcima monarhističke frakcije. Istorijski Naisus, koji se nalazi u podnožju Niša, zajedno s ovim gradom čini pozornicu događaja koji se odvijaju u različitim vremenima.

Stojiljković nas na upečatljiv način podseća da su svi ratovi isti, mada se likovi i ratnici menjaju. Njegova pripovest je epska, slikovita, filmska, južnjačka i srpska – a ipak univerzalna.

Preporučio bih ovaj roman svima, a posebno onima koji su skeptični prema istoriji i književnosti.

 

Damir Maksić, 2024.

Copy link
Powered by Social Snap