Iako sam posljednjih mjeseci sve rjeđe uzimala knjigu u ruke – ne zato što sam izgubila ljubav prema književnosti, već zato što se moj život mijenja, a vrijeme i snaga usmjeravaju na druge strane – knjige za mene i dalje ostaju ono što su uvijek bile: skrovište, utočište, mjesto susreta sa sobom.
Čak i kad ne čitam onoliko koliko bih željela, ostajem vjerna jednoj drugoj dragocjenoj stvari: ljudima koji pišu. Ljudima kojima je riječ potreba, kao zrak. Takve ljude prepoznajem i čuvam kad ih sretnem. Jedna od njih je i Željka Aleksić.
Željka Aleksić (rođena 1989. u Knjaževcu, Srbija) završila je studije Kontekstualnog slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, gdje je diplomirala 2023. godine. U svom diplomskom radu Das Kapital (2017–2023) bavila se ekonomskim realnostima koje oblikuju živote studenata umetnosti, promišljajući kroz lično iskustvo radničke klase i migrantske pozadine što znači „postati umjetnik“.
Danas stvara kroz slikarstvo, performans i performativnu skulpturu, fokusirajući se na nesigurnosti s kojima se suočavaju žene u prekarnoj radnoj situaciji. Njena umjetnost spaja lična iskustva, društvena zapažanja i slike iz svakodnevnog života, često koristeći jednostavne, a snažne metafore.
Za svoj rad nagrađena je brojnim priznanjima: nagradom Akademije likovnih umjetnosti u Beču, stipendijom Akademie Studio-Programma u Creative Clusteru, Kunsthalle Wien Preisom, a bila je i na užem izboru za Dimitrije Bašičević Mangelos nagradu u Srbiji. Godine 2024. dobila je i Startstipendium za likovne umjetnosti austrijskog Ministarstva kulture.
Osim u vizuelnim umjetnostima, Željka nalazi svoj izraz i u pisanju poezije – tihim, snažnim glasom koji kao i njena umjetnost, dolazi iz najdubljih slojeva svakodnevnog života.
Sa tim u vezi, teška srca sam morala da odaberem samo tri njene pjesme – iako bih, da mogu, rado uvrstila mnogo više. Njene riječi, baš kao i njena umjetnost, nose onu vrstu iskrenosti i snage koja ti se podvuče pod kožu i dugo ostaje.
SUVA ZEMLJA
Nebo se savija nisko
Ili sluša,
Ili škripi,
Ili pada?
Mekana opna dodiruje
ko oblačić s kraja sveta,
sruši se na glavu
kao voda koja uvek odnese
i zaboravi.
Kao mlaz neizgovorenih reči,
kao demokratsko društvo.
Šapat straha
odzvanja duboko,
dok vazduh gubi dah,
i tišina nosi korake.
Pitam se:
Da li tonemo,
ili samo nestajemo?
Ruka stiže,
valjci dolaze.
Marširaju ulicama,
pur penom umotane pretnje
jurcaju iz mraka
ako ih ne izbegnem
spljoštiće me.
Teško je
i lako je.
Ili je sve to samo san
koji traje predugo.
Zato je najbolje da ćutim,
i prolazim kroz Bečke senke
koje svi već prepoznaju.
U mojoj glavi,
pravim performans,
osam sati tišine
u kojoj glasovi tonu
pre nego što počnu da govore.
Poziv na solidarnost
koji nikada nije stigao
jer bogati ljudi ne plaču – vreme je novac.
Zato je najbolje da ćutim,
dok stojim
i dok svet u vrtlogu
zaboravlja da diše.
Politika zaboravljanja.
Svet koji ne čuje.
U balskim haljinama i elegantnim odelima,
govori se o slobodi govora,
o istoriji,
Mi Srbi, veliki rodoljubi, volimo da živimo u prošlosti.
I tako,
dok oči pune zemlju,
ruke ostaju prazne.
Prošla mi je misao,
Bože,
da mi je neko rekao pre par godina
da ću napisati rodoljubivu pesmu
smejala bih se samoj sebi
u lice.
AFTER
ja sam ta žena
koja je napravila žurku u svom kupatilu
napunila kadu
do vrha
slanom vodom
i pozvala sam ekipu da idemo na more
dok smo pijuckali letnje koktele
ja sam pravila papirne brodove
koliko dugo držiš dah pod vodom?
Crème de la crème, večera za dvoje
zidovi bez prozora
i vrata bez kljucaonice
nedelja je
vreme za rucak
Jedemo i cutimo
grickamo dzigericu
ti moju
ja tvoju
I da, ako ste u Beču, obavezno posjetite njenu izložbu:
FABRICATION ERROR – Samostalna izložba Željke Aleksić
Kustoskinja: Deniz Güvensoy
📅 Otvaranje: četvrtak, 1. maj 2025. u 19:00 časova
🖼 Izložba otvorena za posjetioce: od 1. do 14. maja
🕒 Radno vrijeme: četvrtak–subota, od 15:00 do 18:00 časova
📧 Posjete van radnog vremena uz prethodnu najavu: [email protected]