Koliko puta ste se našli u gomili, a osjećali kao da ste sami? Ljudi pričaju, razmjenjuju mišljenja, ali vi znate – ako se usudite da budete iskreni, ako izgovorite nešto što odskače od njihove istine, vrata tog kruga će se zatvoriti. Vi ćete ostati napolju, obilježeni kao neko ko ne pripada. Ranije sam pokušavala da se uklopim. Klimala sam glavom, spuštala pogled pred besmislicama, ne zato što sam se slagala, već zato što je bilo lakše. A onda sam shvatila – ne želim biti nečija sjenka. Ne želim se pravdati za ono što jesam.
Ali društvo to ne voli. Stalno traži etikete. Ako nisi jedno, onda si drugo. Ako ne dijeliš mišljenje ljevice, onda si nazadan i konzervativan. Ako ne ideš u crkvu, onda si pod uticajem zapadnjačke propagande. Ako ne misliš kao većina – odmah si na suprotnoj strani. Ne postoji prostor za nijanse, za slobodu da budemo nešto treće, nešto svoje. U doba kada se najviše govori o slobodi, mi se zapravo sve više dijelimo. Pod zastavama različitih ideologija, uvjerenja, grupa – umjesto da se povezujemo, upiremo prstom jedni u druge. Viči glasnije, budi dio nečega, odaberi stranu! A ja kažem – ne morate.
Ne dugujete nikome opravdanje za to što jeste. Ne morate se svrstavati ni u kakve tabore, nositi bilo čiju etiketu. Vaše mišljenje ne mora biti parola na zastavi. Možete jednostavno biti vi. I to je dovoljno.
Ali šta ako svijet više ne želi ljude koji su svoji?
Pišući ovaj tekst, pala mi je na pamet jedna knjiga koju sam davno pročitala, a trebala bih opet, a to je „Vrli novi svijet“ Aldousa Huxley-ja. U njegovom svijetu su svi sretni. Sistem je stvoren tako da niko ne postavlja pitanja, niko ne osjeća nelagodu neslaganja. Društvo je podijeljeno u kaste, svako zna svoje mjesto, svako misli ono što mu je rečeno da misli. Neslaganje ne postoji, jer neslaganje stvara nemir, a nemir je nepoželjan.
I šta se dešava s onima koji ne žele da budu dio te mašinerije? Oni postaju izopštenici, marginalizovani, „divljaci“. Njihova sloboda da misle drugačije postaje prijetnja poretku koji ne trpi nesigurnost. Huxley nije pisao samo o budućnosti – pisao je o nama. O društvu koje voli da priča o slobodi, ali ne zna šta bi s ljudima koji je zaista praktikuju.
Jer danas, baš kao i u tom distopijskom svijetu, živimo u iluziji izbora. Sloboda se reklamira kao neograničena, ali samo dok ne dovede u pitanje pravila igre. Možete govoriti šta želite – dokle god se uklapate u okvir prihvatljivog. Možete biti svoji – dokle god to ne uznemirava druge. Možete imati mišljenje – dokle god se ne razlikuje previše.
A šta ako mi ne želimo da živimo po unaprijed zadatim modelima?
Šta ako ne želimo da se pravdamo za ono što jesmo?
U svijetu gdje se sloboda mjeri brojem lajkova, gdje se pripadnost iskazuje odabirom političkih slogana i društvenih trendova, pravo pitanje je: da li smo zaista slobodni?
I zato – budite svoji. Budite hrabri. Jer jedino što dugujemo ovom svijetu jeste autentičnost. A možda je upravo ona posljednji oblik istinske slobode koji nam je preostao
