Cijelu godinu čitam u novinama razne naslove o nasilju u porodici, femicidima, plitkim osudama žena na osnovu njihovog fizičkog izgleda kako bi se dobili klikovi, bolnicama koje užasno postupaju prema porodiljama, sistemima u kojima se ukida ili skraćuje pravo majki, pa čak umanjuje njihova uloga. Kao žena koja živi i bori se da bi opstala u ovom društvu, mnogo puta sam bila izložena diskriminaciji – kako od muškaraca, tako i od pripadnica istog pola.

Mnogo puta mi je takođe rečeno kako nešto nije dobro. Na primjer, kada sam krenula da pišem svoju knjigu, jedna žena na visokom položaju u mom rodnom gradu postavila mi je pitanje: zašto se opterećujem društvenim temama i zašto previše razmišljam – jer, zaboga, mlada sam i ne trebam da se bacam u depresivne teme. Jedna starija žena je napisala poruku jednoj mlađoj ženi i obeshrabrila je na njenom, tada zamišljenom putu. Jedan momak s kojim sam izlazila rekao mi je kako se glasno smijem i pričam, i da mu to smeta, da trebam biti tiša. Nije bilo trećeg dejta. Jedan od bivših nadređenih me diskriminisao na mnogo načina. Da ne nabrajam dalje – diskriminacija žene je svuda oko nas. Kada bih tek krenula da pišem o užasnim iskustvima prekrasnih žena oko sebe, ova lista bi bila mnogo duža.

Mene je sve ovo naučilo nečemu. Ojačalo me i pokazalo mi da samo treba pokazati srednji prst mnogim ljudima i furati svoj fazon, ne obazirući se na tuđa mišljenja – posebno kada znate da svojim postojanjem ne štetite ljudima oko sebe. Ja sam postala svoja revolucija. Ne trebaju mi ni transparenti ni slike da bih dokazala da se protivim ugnjetavanju, diskriminaciji i položaju ne samo žena, nego svih ljudi. Svojim bićem, svojim radom, kao i mnoge druge žene, stvaram revoluciju i ne dopuštam drugima da me ukopaju.

Ali neke sjajne žene koje poznajem, ovakvi životni trenuci nisu ojačali – naprotiv, obeshrabrili su ih i narušili njihovo samopouzdanje, toliko da su nastavile trpjeti nasilje, bilo fizičko ili psihičko. Da, možda danas imamo više prava nego ikada ranije, ali to ne znači da živimo u pravednom ili sigurnom društvu.

Osmi mart nije dan za cvijeće, čokoladu i snižene parfeme. Nije dan za lažna „poštovanja“ u obliku ruža na radnom stolu, niti za marketinške kampanje koje nas svode na potrošačke mete. Ovaj praznik je dan borbe. Dan kada se sjećamo onih koje su se usudile reći „ne“ ugnjetavanju, nepravdi i podređenosti – i koje su se za to borile cijelim svojim bićem. Pored toga, ovo je dan naše današnje i trenutne borbe.

Istorija Osmog marta počinje na ulicama, među radnicama, a ne u luksuznim trgovinama. Sve je počelo 1908. godine, kada su tekstilne radnice u New Yorku izašle na ulice zahtijevajući bolje uslove rada, kraće radno vrijeme, bolje plate i pravo glasa. Njihov glas je odjeknuo daleko – toliko daleko da je na inicijativu njemačke socijalistkinje Clare Zetkin, 1910. godine na Drugoj međunarodnoj konferenciji socijalističkih žena, predložen Međunarodni dan žena kao dan borbe za prava žena širom svijeta. Pored toga ovaj praznik dodatno je dobio na značaju nakon požara u tvornici Triangle Shirtwaist u New Yorku 25. marta 1911. godine, kada je u požaru poginulo 146 radnica, većinom mladih jevrejskih i talijanskih imigrantkinja. Vrata su bila zaključana, a požarni izlaz se urušio pod težinom očajnih radnica. Ova tragedija je pojačala svijest o užasnim uvjetima u kojima su žene radile i dodatno ojačala borbu za radnička i ženska prava.

Tako je 1911. godine započela borba u Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj i Danskoj – ne s cvijećem, nego s protestima i zahtjevima za jednaka prava.

Ali borba nije završena. I danas, toliko godina kasnije, žene se suočavaju sa sličnim problemima: nejednakim platama, nasiljem, seksualnim uznemiravanjem, nedostatkom političke reprezentacije i kontrolom nad vlastitim tijelom. Kapitalizam je pokušao ukrasti 8. mart, pretvoriti ga u još jedan potrošački praznik – dan za prodaju ruža, parfema i čokolade – umjesto da ostane dan otpora i solidarnosti.

Ne treba nam cvijeće – trebaju nam jednaka prava. Ne treba nam čokolada – trebamo sigurne ulice. Ne trebaju nam prazne riječi – trebamo zakone koji štite žene od nasilja i diskriminacije. Posebno vas molim da nam ne kupujete stvari na današnji dan ako nas cijelu godinu ne poštujete.

Ovaj dan pripada svim ženama koje su kroz istoriju svojim glasom, svojim perom, svojom umjetnošću i svojim djelima mijenjale svijet za buduće generacije. Simone de Beauvoir je razotkrila temelje patrijarhata u djelu Drugi spol i otvorila vrata feminističkom mišljenju. Virginia Woolf je pisala o potrebi za vlastitim prostorom i ekonomskom neovisnošću žena u Vlastita soba. Aleksandra Kollontaj je bila pionirka u borbi za prava radnica i seksualnu emancipaciju. Sylvia Plath je kroz svoju poeziju razotkrivala tjeskobu ženskog iskustva u patrijarhalnom društvu. Frida Kahlo je kroz svoje slike progovarala o boli, ljubavi i identitetu, dok je Nina Simone svojim glasom i muzikom postala simbol otpora i ženske snage.

Na našim prostorima, Desanka Maksimović je kroz poeziju osnaživala žene, dok je Mira Trailović bila pionirka u teatru, prva žena koja je režirala predstave u bivšoj Jugoslaviji. Dubravka Ugrešić je kroz svoja djela kritički propitivala ulogu žene u postjugoslovenskom društvu. Slavenka Drakulić je kroz feminističke eseje analizirala ratna iskustva žena i posljedice patrijarhalnih struktura.

Osmi mart nije dan kad trebamo biti „lijepe“ i „nježne“. To je dan kada se sjećamo onih koje su se borile prije nas – i kada odlučno nastavljamo tu borbu. Ne tražimo ruže – tražimo ravnopravnost. Ne tražimo komplimente – tražimo sigurne ulice, pravo na vlastito tijelo i jednake šanse u društvu.

I za kraj: Zašto pišem ovo? Pišem, jer će možda neka žena, koja stalno svima savija glavu, trpi nasilje, trpi bezobrazluk – ovo pročitati. Želim da ta žena zna da nije sama. Ima nas mnogo koje smo to prolazile, a mnoge to još uvijek prolaze.